“Čudna me ponekad želja hvata,
da kupim razglednicu i napišem:
Dobro je: pošte rade, nema rata…
I ništa više.“ (Vito Nikolić)
Prisjećajući se stihova poznatog crnogorskog pjesnika Vitomira Vita Nikolića, ponekad pomislim da je najtragičnija rečenica našeg vremena upravo ova: “nema rata”. Kao da je odsustvo granata i rova postalo dovoljan dokaz da smo na pravom putu. Kao da su tišina u medijima i ćutnja u institucijama zamjena za pravdu, a mir postao lažni sinonim za zaborav. Ali mir – istinski mir – nikada nije bio samo odsustvo nasilja. On je prisustvo pravde, jednakosti, razumijevanja. On nije stanje – on je proces. Ne onaj Kafkin.
Pomirenje nije luksuz rezervisan za elitu koja vodi dijaloge u diplomatskim salonima – daleko od očiju javnosti. Pomirenje je svakodnevni izazov običnih ljudi – da oproste, da razumiju, da prepoznaju bol onog drugog kao svoju. Pomirenje je kad se majka iz Srebrenice i majka iz Vukovara sretnu i ne traže osvetu, već istinu. Kad mladi iz Prijedora i Sarajeva ne govore o tome ko je prvi pucao, već kako da niko više ne puca. To je čin dubokog priznanja da nijedna patnja ne smije biti hijerarhizovana, da svaka suza ima isto značenje
Na Balkanu se često ponašamo kao da su granice zidovi naših srca. Kao da tuđa patnja osporava našu. Kao da se pravda dijeli po etničkoj kvoti. A istina je jednostavna – niko nema monopol na bol, baš kao što niko ne može imati ekskluzivu na mir. Mi nijesmo različiti narodi – mi smo jedno istorijsko tijelo ispresijecano nasiljem, ali i povezano tugom, pjesmom, porodicom, sjećanjima. I dok to ne prihvatimo, mir će ostati samo floskula u govorima političara koji ga nikada nijesu istinski željeli. Jedino što oni žele, na svu žalost, je novac.
Mladi danas ne traže mir iz udžbenika – oni traže mir iz srca. Mir u kojem niko ne mora da dokazuje da vrijedi. U kojem je dovoljno da si čovjek da bi bio siguran, slobodan, poštovan. Stoga Festival pomirenja nije samo događaj – to je manifestacija nade da nova generacija ne želi da nasljeđuje mržnju. Da nasljeđuje mostove, a ne rovove. Da bira empatiju, a ne etnocentričnost.
A šta znači biti pomiren u društvu gdje žene i dalje moraju da viču da bi bile čute? Gdje femicid postaje rubrika, a ne udar na samu suštinu mira? Gdje se prava pretvaraju u pogodnosti, a sloboda u privilegiju za hrabre? Nema mira dok se žene ne osjete sigurnima usvakom aspektu života. Nema mira dok priroda vapi pod bagerima, dok Tara plače, dok rijeke nose betonske ožiljke naše pohlepe. Nema mira dok su studenti na ulici jer im je sala pretijesna za sve ono što društvo ignoriše.
Zato, Festival pomirenja nije samo skup – on je poruka. Poruka da su naši neprijatelji neznanje, predrasude, mržnja. Ne drugi narod, već odsustvo susreta. Ne druga vjera, već odsustvo dijaloga. Ne drugačije mišljenje, već odsustvo poštovanja.
Mir počinje kada pogledamo jedni druge i ne tražimo razlike, već sličnosti. Kada ne brojimo krvna zrnca, već brojimo prilike za saradnju. Kada gradimo zajedničku budućnost, a ne paralelne prošlosti. Kada umjesto pitanja „odakle si?“ postavimo pitanje „kako si?“ – i zaista sačekamo odgovor.
Mir nije tišina. On je pjesma koju pjevaju oni što su preživjeli, i oni što žele bolje. On je dijalog. On je proces. On je trud da svakog dana budemo malo manje ogorčeni, a malo više otvoreni. On je ruka koja umjesto da se stisne u pesnicu, traži drugu ruku. Da je stisne – u znak mira.
Stoga, Festival pomirenja je dokaz da mir nije zaborav, već sjećanje koje grli, a ne optužuje.
On je tiha, ali snažna poruka da nismo rođeni da budemo protivnici, već saveznici u borbi za istinu, pravdu i dostojanstven život. On je nada da nova generacija bira ljubav umjesto mržnje, mostove umjesto zidova, i budućnost umjesto prošlosti.
Autor: Marko Vulević, master student političkih nauka na Univerzitetu u Kelnu